Na ulazu u brodogradilište dočekala me stroga kontrola zaštitara
koji su me pristojno pozdravili i uputili odgovornoj osobi koja me
zatim odvela do broda. Prije nego sam uopće došao do Galeba,
u glavi mi se stalno motala misao kako taj brod uopće nije ništa
posebno, kako je potpuno običan kao i svaki drugi brod na moru.
Naravno, ova moja pretpostavka bila je kriva, što se i dokazalo
ubrzo kada sam stigao i upoznao se s, 120 metara dugačkom i 15
metara širokom, morskom nemani. Stao sam podno nje i čudio se toj
veličini, dužini i brojem palubi. Ja sam, nasuprot broda, bio toliko
malen i sitan da me simpatični, stari kapetan Matejčić, zamalo nije
niti vidio!
Mahnuo mi je s drvene palube na koju
sam se, starim i nagnutim mostićem, popeo kako bih se upoznao s
njim. Njegov osmijeh na licu i čvrst stisak ruke dali su mi do
znanja koliko je sretan što sam stigao, sretan iz razloga jer je
jedva čekao da mi ispriča pravu priču o Galebu koju, eto,
danas čitate i vi.
Drveni pod palube, na kojoj smo se upoznali, jako
je oštećen, a takvi su i čelični zidovi, ružne smeđosive boje s puno
ruzine koja nagriza i uništava i preostalu farbu. Stropovi su krcati
raznim oštećenim instalacijama, a maleni, okrugli brodski
prozorčići, puni su vlage, prašine i razne prljavštine.
Kapetanu sam izrazio želju kako bih
obilazak broda volio početi s najviše palube, s komandnog mosta.
Popeli smo se na komandni most s kojeg je pogled na provu broda
jednostavno prekrasan! Na provi sam ugledao stare špage uredno
složene u košare, ali i nove zelene špage koje brod čvrsto drže
privezanim za obalu. Ušli smo u kormilarnicu u kojoj kao da je
vrijeme stalo. Imao sam osjećaj kako se ovdje, prije samo pola sata,
nalazio i sam predsjednik Tito, koji se, s kapetanom broda Markom
Orhanovićem i članovima posade, vratio sa svojeg prvog putovanja iz
Velike Britanije. Naime, taj pomorski pothvat dogodio se 7. ožujka
1953. godine, a započeo je u luci Zelenika u Boki Kotorskoj. To
veliko putovanje zbivalo se u vrijeme kada je Tito prekinuo sve
odnose sa SSSR-om i Staljinom pa je postojala opasnost i od
atentata. Baš iz razloga atentata, u Veliku Britaniju putovalo se
morskim putem.
Nakon povratka iz Velike Britanije,
Tito je Galebom putovao još 14 puta i posjetio 18 različitih
zemalja na čak tri kontinenta – Afrika, Azija, Europa. Na tim
velikim putovanjima brod je sveukupno prešao oko 85.000 nautičkih
milja (157.420 km), što u trajanju iznosi oko 478 dana. Naravno, na
svim tim putovanjima brod je morao imati i pratnju, veliku pratnju.
Tako je Galeba dugi niz godina pratio Združeni odred
JUGOSLAVENSKE RATNE MORNARICE sa admiralom Josipom Černyem na čelu.
Taj specijalni odred Titove pratnje mnogi su još nazivali i „Titovom
eskadrom“, a sastojao se od niza razarača poput Triglava, Učke,
Durmitora, Biokova, Splita, Kotora i Pule koji su
se često izmjenjivali. No, u pratnji nisu sudjelovali samo vojni
brodovi JRM-e, već i trgovački brodovi Jugolinije poput
Triglava, Dinare i Avala.
Zanimalo me još gdje je ova velika
morska neman sagrađena, zanimala me njezina povijest na što je
kapetan Matejčić, s oduševljenjem počeo sipati podatke kao iz
rukava.
Brod je izrađen 1938. godine u
talijanskom brodogradilištu Ansaldo, a najprije je plovio pod
imenom RAMB III te je služio za prijevoz banana talijanskog
poduzeća Reggio Azienda Monopolio Banana nakon čega je prešao
u službu talijanske ratne mornarice. Nakon talijanske službe prelazi
u službu Njemačke te mijenja ime u Kiebitz. Njemačkoj je prvo
služio kao pomoćna krstarica, a kasnije kao minopolagač. U jednoj
njemačkoj misiji brod se, po prvi put, našao u Rijeci gdje je
potopljen od strane savezničkog bombardiranja. 1946. godine izvađen
je s morskog dna, a tri godine poslije predan je Jugoslavenskoj
narodnoj armiji. Brod mijenja ime u Galeb i odlazi u Pulu
gdje se preuređuje i dobiva sljedeću namjenu: LUKSUZNA
REZIDENCIJALNA KRSTARICA JOSIPA BROZA TITA.
S
komandnog mosta spustili smo se palubu niže. Kapetan je otključao
vrata kako bi me uveo u glavni salon, tj. u veliku salu za sastanke
gdje se i danas mogu osjetiti duhovi prošlosti. Duhovi velikih
političara, znanstvenika, umjetnika i glumaca poput egipatskog
predsjednika Gamala Abdela Nasera, grčkog kralja Pavla, marokanskog
kralja Hasana II, engleskog premijera Winstona Churchilla,
predsjednika SSSR-a Nikita Hruščova, Moamera el Gadafija, generala
Abuda, Modiva Keita, slavne Elizabethe Taylor, Sophie Loren i
ostalih. Svi oni boravili su u ovoj velikoj i raskošnoj sali u kojoj
sam se nalazio i ja. Nevjerojatno! Ovo je stvarno trenutak za
pamćenje.
Na glavni pregovarački stol kapetan
Matejčić je, kako bi ih sačuvao, uredno posložio mnogobrojne
pomorske karte iz cijeloga svijeta kao i jelovnike za uzvanike. Što
su jeli ti Titovi slavni gosti!?
Jelovnik je bio bogat, svakodnevno se
mijenjao i u njemu se moglo pronaći raznih vrsta rižota, ribe
pripremljene na razne načine, mesa, slastica... Interesantno, brod
je imao dvije kuhinje! Jedna velika se nalazila u potpalublju broda
u kojoj su se pripremali obroci za posadu dok je predsjednik Tito
imao svoju, posebno odvojenu, kuhinju s privatnim kušačem hrane.
Osim kuhinja, na brodu se nalazila i
pekarnica, zatim slastičarnica, frizerski salon, učionica,
oružarnica, blagovaona za oficire, blagovaona za posadu, kabine za
posadu, toaleti itd. Najveći interes zadala mi je oružarnica koja se
nalazila u potpalublju. Naravno, sada je bila prazna, ali prazna
nije bila makina broda, tj. strojarnica. U strojarnici su tankovi za
gorivo veličine jednog metra te uredno očuvani veliki fiatovi motori
od 2500 konja koji su brodu davali izuzetnu snagu i nadmoć na morima
diljem svijeta.
Prošli smo skoro sve kabine, toalete,
blagovaone, sale, no nigdje predsjedničke kabine! "Gdje je
predsjednik najčešće boravio?" upitao sam kapetana.
„Predsjednička je kabina na krmi
broda, a tamo te vodim za kraj!“ ponosno je odgovorio.
Oprezno hodajući dugim mračnim
hodnikom, stigli smo do predsjedničke kabine. Bila je zaključana.
Ispred kabine danonoćno je stajao predsjednički čuvar kojemu je bio
zadatak spriječiti ulazak eventualnih nenadanih posjetitelja.
Kapetan
je otključao vrata, ušao u kabinu i razmaknuo stare, prašnjave
zastore kako bi svjetlost mogla ući u prostoriju. Prostorija je bila
velika i, nasuprot ostalim kabinama na brodu, veoma prostrana. Na
početku kabine, s lijeve strane, nalazio se veliki drveni okrugli
stol za sastanke, a malo podalje tog stola plavi kauč s polukružnim
drvenim stolićem i sjedalicama oko njega. Ovaj kutak kabine je,
pretpostavljam, služio za jutarnje ispijanje kave, druženje,
čitanje... Interesantno je to kako je predsjednička kabina imala i
dvije odvojene spavaće kabine. Jedna je bila namjenjena Titovoj
supruzi Jovanki, koja je brodom po prvi put putovala daleke 1955.
godine, a druga je, naravno, pripadala Titu. Obje su spavaće kabine
velike i luksuzno uređene - zidovi obloženi drvetom, veliki kreveti,
noćne lampice, komode... No, ovdje raskoši nije bio kraj!
Toalet, u kojem su obavljali higijenu,
uistinu je prekrasan! Njime prevladava ogledalo, zidovi su obloženi
plavim mozaikom, a kada za kupanje toliko je velika da je zasigurno
pružala velik užitak i opuštanje. Izašli smo iz toaleta i ušli u
Titovu radnu sobu.
Uredna je i očuvana, a sačuvane su i
karte Afrike i Europe koje se nalaze na zidu.
Predsjednik je imao i svoju vlastitu
palubu, terasu na kojoj je za lijepog vremena često boravio
gledajući
more i razmišljajući o Jugoslaviji, zemlji mnogih naroda i vjera.
Kako je često boravio na brodu tako su na njemu nastali i mnogi, za
cijeli svijet važni, planovi. Izdvojio bih plan za osnivanje
Pokreta nesvrstanih koji je, 1956.
godine, na Brijunima i finalno formiran.
Predsjednička kabina bila je zadnji
dio broda u kojem smo se zadržali i tako je, nažalost, mojoj posjeti
stigao kraj. Šteta!
Sretan iz razloga što sam vidio
i doživio ovaj brod, ali tužan zbog toga što ga napuštam, pozdravio
sam se sa starim kapetanom Matejčićem. Srdačno sam mu zahvalio i
obećao kako ću sve što sam danas doživio ispričati mnogima, a sve
zbog jednog jedinog cilja!
Volio bih da Galeb napokon nađe
svoje vlasnike, vlasnike koji će ga voljeti i zauvijek čuvati jer je
on, svojom bogatom prošlošću, uistinu to i zaslužio! ■
