10. SVIBNJA 2012.

Aerodrom muzej

  Od svih fino ušminkanih i sređenih hrvatskih aerodroma, počevši od Osijeka preko Pule pa sve do Dubrovnika, samo je onaj krčki ostao zapušten i zaboravljen. Stare i ružne smeđe pločice, po kojima zalutali putnici gaze, još su uvijek tamo, prozore pere valjda samo kiša, a između stotinu žvakačih guma, zalijepljenih za pod kod ulaza u glavnu zgradu, još uvijek se može razabrati ona predsjednika Tita, kojemu je slučajno ispala iz usta, prilikom svečanog otvorenja ovog aerodroma davne 1970. godine.

Kada se njime prošeću oni koji putuju, ne mogu vjerovati kamo su stigli, često ismijavajući ovu luku pitajući se jesu li na pravome mjestu ili su jednostavno zalutali u neku drugu dimenziju. Više od 40 godina nad njime stoje kišni oblaci, sve je nekako otužno, a duhovi prošlosti, koji su stradali na njemu, prate ga i danas šireći nekakav čudan osjećaj.

marketing

  Nakon što su ovaj aerodrom, 60-ih godina 20. stoljeća, naftni moćnici potjerali iz Kostrene pokraj Rijeke gdje se on zapravo trebao graditi te imati čak i bazu za hidroavione, 23. svibnja 1971. godine dogodila se i druga nesreća! Avion Tupolev TU-134A koji je letio iz smjera Londona prilikom slijetanja se, zbog problema lijevog krila, srušio na pistu, eksplodirao i izgorio. Poginulo je 78 putnika među kojima je bio i poznati hrvatski pjesnik Josip Pupačić za kojeg mnogi tvrde kako je baš tu nesreću, nekoliko mjeseci ranije, svojom pjesmom „Moj križ svejedno gori“ i predvidio. Za taj događaj čulo se daleko, popratili su ga svi važni mediji stavljajući krčki aerodrom na svijetsku kartu velikih avionesreća.

Poslije ove nesreće prolazile su godina za godinom, no sreće i dalje nije bilo! Avioni su neozbiljno dolazili i odlazili, siva zgrada je ostala siva, smeđe pločice nisu se mijenjale kao niti uniforma konobarica aerodromskog kafića, koja je s lajbekom, crnom suknjom i borosanama još uvijek ista kao prije 40 godina.